Dan 3. (22.7.2013.).

Bled - Kranjska Gora - Vršič - Bovec
 

Budimo se u 6:30. Lagano se pakujemo, kamp napuštamo u 8:30 i krećemo u potragu za bicikističkim servisom na Bledu.

Pronalazimo prodavnicu bicikala, nemaju servisera, ali imaju komplet alata. Na terasi tržnog centra, u kome se prodavnica nalazi naredna 2 sata radimo servis Ducinog, Markovog i mog bicikla. Tokom servisa uz džank doručak ispijamo prvo pivo i u 11h smo konačno spremni za pokret. 

Vozimo ka Kranjskoj Gori . 

Nakon 5,5km stižemo u mesto Krnicu odakle vozimo dolinom reke Radovna. Ovo je deonica za koju smo bili potpuno nespremni. Izabrali smo je kako bi se udaljili od glavnog puta, nesvesni da paralelno sa glavnim magistralnim putem Kranjska Gora - Bled postoji i biciklistička staza.

Ispostavilo se da je ovoga puta naše neznanje ispalo doslovce dar. U Krnici se asfalt završava i nećemo ga videti narednih 12km.

Put vodi kroz prelepu listopadnu šumu. Smenjuju se partizanska naselja pretvorena u muzeje, vodenice, kemtije (salaš bi bila prava reč kod nas). Nažalost, nepažnjom smo promašili odvajanje za jezero Kreda, mesto za koje su nam svi lokalci rekli da obavezno moramo posetiti i okupati se u jezeru.

Ipak, po izlasku iz šume ukazao se možda i najlepši prizor svih dosadašnjih tura mazohista, pašnjaci u dolini Triglava.

Iz metra u metar smenjuju se kadrovi koje moramo da fotografišemo i nekako stižemo do kmetije Prsnak. To je mesto kakvo se viđa još samo u reklamama za alpski seoski turizam. Naravno, to je i idealno mesto za kraći odmor. Dok naručujemo prvo pivo blenući u prizor oko nas, planiramo da se ne zadržavamo duže od 15 minuta.

Nakon drugog piva situacija se otima kontroli, a nakon trećeg svi planovi odlaze dođavola. Ipak, nismo mogli naći lepše mesto da pokvarimo planove. Prešli smo svega 22km danas, već je 14h i moramo se pokrenuti. Predstoji nam još mnogo toga danas, ali najviše nas brine uspon na Vršič (1611mnv, a trenutno smo na svega 760mnv).

Omamljeni pivom napuštamo mesto iz snova, ali Triglav će se još desetinama kilometara nalaziti u našem vidokrugu.

Na sreću predstoji nam težak (18%) uspon dug svega nekoliko stotina metara, ali sasvim dovoljan da sav alkohol istera iz naših glava.

Zatim se spuštamo do Mojstrane, mesta na ušću reke Triglavska Bistrica u Savu Dolinku. Konačno se uključujemo na biciklističku stazu koja od Bleda do Kranjske Gore prati tok Save Dolinke. U Mojstrani nekako uspevamo da se pogubimo tako da Sale i Duca, umesto biciklističkom stazom, do Kranjske Gore stižu magistralom.

Marko, Iva i ja uživamo u blagodetima EU vozeći biciklističkom magistralom koja svoj put proseca kroz gustu šumu, a na mestima na kojima staza napušta šumu pogled ka nebu blokira nam Triglav sa vrhovima u snegu.

Ekipa je ponovo na okupu u centru Kranjske Gore u 15:30h. U Merkatoru kupujemo svoj suvi ručak, sat vremena kasnije ručak je u stomaku, a mi ponovo na biciklima spremni za glavni izazov današnjeg dana, Vršič.

Dogovor je da se na svakih 200m vertikalnog uspona čekamo kako bi bili sigurni da ćemo se svi dokopati prevoja.

Pred sam vrh Marku se priključio Slovenac, biciklista i trgovački putnik koji svoj posao nosi uvek sa sobom. Nakon kraćeg razgovora i demonstracije Ducu i mene uspeva da ubedi, da je hidrofilna krpica, koja te hladi 72h od kada se izvadi iz vode, upravo ono na šta želimo da potrošimo 15€... Uspon je dug 12km, a zajedno sa spustom ima tačno 50 serpentina.

U 19:10 izlazimo na vrh. Nemamo vremena za gubljenje, pa čim smo se svi okupili otpočinjemo spust.

Narednih 9km prelazimo za 20-ak minuta i na 820mnv počinjemo da pratimo tok reke Soče, svega nekoliko stotina metara od njenog izvora. Do Trente stižemo 3km dalje i odatle nagib puta postaje daleko manji, ali i dalje dovoljan da možemo održavati brzinu preko 35km/h.  Do Boveca koji nam je današnji cilj, preostalo nam je još 20-ak kilometara, međutim onda nam predstoji potraga za kampom. Oko 20:30 Sale u očaju izjavljuje da misli da Bovec ustvari ne postoji i da je to samo plod moje sadističko mazohističke mašte. Ipak u 20:45 konačno ulazimo u mesto. Jedina prodavnica koja radi nalazi se u centru. To je spoj piljare i pekare. Još jednom potvrđujemo pravilo svih gradova bivše SFRJ, ako je pekara dobra, vlasnik je Albanac. Kupujemo preostalo neprodato pecivo, piće i lubenicu i krećemo ka Soči u potrazi za kampom. Smeštaj pronalazimo 3km dalje u jednom od kampova na samoj Soči.

U kamp Kovač stižemo u trenutku kada je recepcija već zatvorena, ali upravo zbog toga dobijamo specijalni popust nakon izjave da nam račun neće trebati. Takođe, dobijamo i poklon žeton za tuš, jer se ovde tuširanje posebno plaća. U uputstvu za upotrebu tuša piše da će se alarm oglasiti pre isteka vremena plaćenog za tuširanje. Ono što nigde ne piše jeste da ako zatvoriš vodu kako bi se nasapunjao, tog alarma nema. Svi smo to naučili na teži način, ostavši neisprani.  Nakon što smo se istuširali, postavili šatore i večerali silazimo do reke gde hladimo pivo i lubenicu. Nakon zaslužene gozbe odlazimo na spavanje oko ponoći.

prešli smo 88.5km

i napravili 1431m vertikalnog uspona

 

preuzmite gpx trek log za treći dan