Sedište

Deo bicikla koji vam najviše može zagorčati uživanje u vožnji. Pre nego što se odlučite za neko određeno isprobajte sva koja možete, dakle sva koja vaši prijatelji voze, pošto čak i najskuplji modeli ne odgovaraju svakome, udobnost sedišta je individualna karakteristika. Sedište se sastoji iz šina, osnove i tapacirunga. Šine sedišta predstavljaju njegovu vezu sa šticnom. Pomoću šina možete podesiti vašu poziciju na biciklu tako što ćete sedište približiti ili udaljiti od kormana, ovo je karakteristika koju morate sami empirijski odrediti. Uglavnom se sedište postavlja tako da ono bude horizontalno (dakle vodena vaga je ovde poželjna). Neka sedišta se pak prave tako da se postavljaju pod oštrim uglom gde je kljun sedišta niži od repa. Podešavanja ugla se vrše pomoću mehanizma na šticni. Kvalitet šina sedišta uglavnom zavisi od materijala od koga se proizvode, slabija sedišta koriste čelične šine, a spektar materijala od kojih se šine proizvode je veoma širok. Najkvalitetnija sedišta uglavnom koriste titanijum ili karbon. Kvalitetan materijal omogućuje da šine budu lake, ali veoma izdržljive te svojom elastičnošću upijaju deo vibracija koje se preko šticne prenose, ali se veoma teško plastično deformišu. Osnova sedišta daje sedištu oblik i kako bi ste znali na kakva sedišta treba da se koncentrišete evo osnovnih skretnica. Takmičarska sedišta su namenjena za vožnju u biciklistickom šorcu, sa uloškom i ona su veoma uska.

Ovakva baza omogućuje da vozač dok sedi u odnosu na sedište ima što manje dodirnih površina te se i lakše kreće “u sedištu”. Ako većinu vremena na biciklu provodite van standardne biciklističke odeće, to jest ne koristite uložak za sedanje na sedište, treba potražiti nešto šire sedište kako bi ste povećali dodirnu površinu i smanjili pritisak na sedalni deo.

Preširoko sedište vam stvara preveliku dodirnu površinu, te se otežava vaše kretanje u sedištu pa se ovakva sedišta koriste za kartke relacije, ali na dužim imaju kontraefekat jer se udobnost vožnje smanjuje.

Sedišta za pripadnice ženskog pola često nose oznaku LDY

ali ako tu oznaku  i nemaju među ostalim sedištima ćete ih prepoznati po smanjenoj dužini i povećanoj širini osnove. Osnova se izrađuje od plastike ili kompozitnih materijala, kako bi se oblik zadržao bez obzira na pritisak vozača.  Što se tapacirunga tiće, takmičarska sedišta su znatno tvrđa od rekreativnih (dakle ponovo varijanta sa ili bez biciklističkog uloška), a tapacirung je znatno tanji. Spoljni sloj kojim je tapacirung presvučen je najčešće sintetičkog porekla, ali veliki broj najkvalitetnijih modela koristi kožu. Česti su i kompromisi gde je sedište na delovina najizloženijim udarcima presvučeno kevlarom ili nekim drugi na cepanje otpornim materijalom, dok se na ostatku koristi koža ili neki sintetički materijal. Kod širokih, rekreativnih sedišta osim presvlačenja tapacirunga koristi se i sunđerasta guma koja je u spoljnom sloju gušća kako bi se njeno habanje smanjilo. Takodje česte su i varijante postavljanja gel jastučića koji se lakše prilagođavaju obliku tela, na mestima na kojima je pritisak vozača najizraženiji. Kod takmičarskih sedišta, sve je češća pojava da se preko karbonske baze ne postavlja apsolutno ništa, ili se samo lepe delovi tapacirunga na najopterećenijim mestima.

Ovakva sedišta se koriste uglavnom za etape na kojima se veći deo provodi van sedišta, na pedalama. Posebna vrsta su medicinski unapređena sedišta koja na sredini osnove imaju otvor

koji pomaže smanjenju problema sa prostatom koji su kod biciklista česta pojava.

Za kvalitetno sedište potrebno je izdvojiti barem 10e, a cene se kreću i do nekoliko stotina.